nedelja, maj 26, 2019

Ježevac

Sa homoljskih planina, planinari pustiše očima na volju. Bijeli oblaci su orali nebesa. Poneki cvijet se stidljivo pokazivao, dok  su ptice pjevale odu proljeću. Vrh, zauzet brzom akcijom, ostade utrte trave, poslije polusatne pauze. Ako smo se popeli 450 metara,…valja nam i sići. Ali, bukova šuma, reklamirajući vrtače, davala nam je oslonac na blatnjavom putu.

 

Prosto sam iskočio iz kreveta, tog musavog jutra. Dan ranije, izdogovarah se sa Markom, vodičem iz PK Železničar Beograd, da spojimo ekipe. Tako nas nasta 34-ro. Neugrijanim autobusom, krenusmo u 7 časova autoputem ka Požarevcu. Tu dionicu pređosmo za čas, pa regionalnim drumom zaprašismo ka Petrovcu na Mlavi i Gornjačkoj klisuri. U kafani „Zvezdano nebo“, ogrija nas osmjeh konobarice i kafa, crna, vruća i gorka… U 10,30 izkotrljasmo iz busa na most, koji je označavao početak klisure. Vozač je produžio do manastira Gornjak, a vesela grupacija se odala pješačenju u pravcu Ježevca. Ekipa je bila vrlo šarolika. Naravno, žene su prednjačile.

Ježevac 009......

Andrea, u vidu djevojčurka iz osnovne škole, se žestoko trudila da prati tempo  odraslih planinara. Ubrzo napustismo asfalt, pa kaljavim kolskim putem krenusmo ka vrhu. Kroz šumu, prošaranu sunčevim osmjehom, polako dadosmo koljenima odušak uspona. Dan stvoren za uživanje, bacao nam se u naručje. Široko raširenih zjenica, ubacivasmo u oči sve što je moglo stati. Početak kolone je gledao Marku u leđa. Negdje na sredini  je ordinirao Vlada. Moja malenkost je pratila situaciju od straga.

 

Ježevac 025...

Oko podne, napravismo pauzu na izvoru kod patuljka. Voda, bistra, hladna i grgoljiva, prepade grla mnogih. Kao da čuh nervozno zujanje foto-aparata. Jedna planinarka plave kose i tmurnih misli zapita:

„A koliko ima još do vrha“?
„Ma, to je blizu, eto iza one stijene“!

„Koje stene“?
„Pa, ove, tu, iznad nas“?

„A za koliko smo gore“?
„Ma, koliko vam osmjeh traje“.

„Ne, stvarno“!?
„Vrlo stvarno, 15minuta“.

Kako bi se završio razgovor, ko zna, da mi se nije odvezala pertla na cipeli. Zapertlavah je minutima, dok nisam  pružio pogled uz leđa, raštrkane kolone. Skakućući prema vrhu, slikah i bih slikan. Vesna je zdušno repetirala svoj foto. Dragan je pucao iz svog profesionalca. Nikola  je bacao bombe iz Nikona. Naježeni vrh planine Ježevac, se branio oštrim stijenama. Vidik je curio kroz sunčane naočare.  Homoljska ravnica se prostrla kao sita prasica, dajući okvir ušuškanim selima.

Ježevac 001...

Sa homoljskih planina, planinari pustiše očima na volju. Bijeli oblaci su orali nebesa. Poneki cvijet se stidljivo pokazivao, dok  su ptice pjevale odu proljeću. Vrh, zauzet brzom akcijom, ostade utrte trave, poslije polusatne pauze. Ako smo se popeli 450 metara,…valja nam i sići. Ali, bukova šuma, reklamirajući vrtače, davala nam je oslonac na blatnjavom putu.

 

Ježevac 028...

Kao krdo skakutavih srna, spustismo se u dolinu rijeke Mlave. Mutna i nervozna, nosila je sve što joj se našlo pod virom. Zvuk hučanja, klokotanja i  šištanja je obuzimao uho. Zelenilo je  razbijala  masa raznobojnih plastičnih kesa i flaša. Oborena debla  topola, su pravila polumostove. Skupismo se kod  izvora i nezvanične plaže.

Ježevac 002...

 

Odatle još 1,5 km do manastira Gornjak. U pola tri dođosmo pred kapije. Ekipu podjelismo na: plivače, šetače i mazohiste. Svi krenusmo busom do izvora „4 lule“. Tu izađoše šetači i mazohisti. Ostatak produži ka banji Ždrelo. Šetači se prepustiše obilasku isposnice u stijeni i sela Gornjak, a mazohisti krenuše, markiranom stazom, od „4 lule“ ka Malom Vukanu.

Malo je bilo onih 12 km, pa krenusmo grabiti još 8… Ubrzo shvatih da nisam ništa bacio u kljun, od 6,30! Naravno, to se pokazalo kao savršen nedostatak. Vrlo brzo čuh sopstveno soptanje, koje je govorilo…crknućeš!
Kao i svaki muški prasac…za malo padoh u nesvjest. Izdržah do prvog vidikovca, sa kojeg su me oči saputnika, sažaljivo gledale. Kaže Vlado:

„Što ne reče, da ti je loše“?
„Ma, nije mi loše, nego nisam jeo“!
„Da, da! Evo ti bonžita iz 2009, pa kad ti bude bolje, krećemo“.
Izgleda da je zimski sloj od sarmi, pečenja i sira djelovao. Jesenja forma  se dovela u pitanje! Zagrizoh krajeve neumitnog ranca, pa upratih korake vođene ka vrhu. Vukan-Mali…skoro da je istovjetan sa Velikim. Ispuštajući bučne zvuke, stigoh na vrh, hladnim znojem okupan. Dok smo se fotkali, ispod škrgutavih zuba, cerio se osmjeh.

Ježevac 027...

Skokom i  lelujavim korakom, siđosmo sa Malog Vukana, ulazeći u šumu crnogorice, koja je prostirala putić, stajući stijeni preko glave. Na malom proplanku se okrenusmo natraške. Potmuli oblaci su, navirući sa neba, jahali pogled. Brzo smo bili u silasku. Sumrak nas je hvatao za kragnu, već kod manastira St.Trojice.

Odkotrljasmo se kroz selo, puno skupih i visoko ograđenih kuća. Na putu prodavnica. Čovjek nas usluži pivom.

„Ima li zaječarskog“?
„Ima. Koliko“?

„Ma, tri, za pustahije! A, vi…odakle ste“?
„Odavde…Samo sam radio u Beogradu 40 godina“…

„Pa, otkud sad ovdje“?
„Ne znam šta sam radio i onih 40 godina, tamo! Ovde, malo prodam, malo ćutim, malo gledam na Vukan…i dobro mi je“!

Popismo pivo, i oprostismo se od domaćina. Mlađani vozač doveze autobus do ceste. Preveženi u kafanu, prepustismo se hedonizmu. Uz „Hajdučki ražnjić“ i vlašku rakiju uđosmo noći pod rebra.
Skupljeni  iz termalnih voda i zamagljenih, pivskih, boca popunismo onih 34…
Razveseljena planinarska populacija se razgaljivaljala dosjetkama. Benzinska pumpa je davala namrgođenu dozvolu za sipanje goriva i više vrsta piva. Beograd se plazio prigradskim svjetlima. Orlovača je davala tmurnu notu ulasku u grad.

 

„Majstore, jel može kod sajma“?
„Može, care, samo mi bježi sa očiju“

 

( Branislav  Makljenović, 03.03. )



Pridružite se diskusijama na forumu
Odštampajte tekst

Ostavite komentar

(molimo ne ostavljajte predugačke komentare koji imaju više od 100 reči)



CAPTCHA
*