četvrtak, jul 18, 2019

Medvednik -„Zagrljaj planine“

Silazimo stazom, koja, kao da vodi u zagrljaj. A zagrljaj je jak, od kojeg  misli škripaju. Oprezan pogled curi niz stijene. Sve do sledećeg vidikovca, upijamo kraljevstvo šume. Bukva, kraljica  raširenih grana, miluje sasušenim lišćem oznojene glave, ozbiljnih osvajača. Srećemo ljude, stopljene sa planinom…

Već iz Valjeva se diže pogled ka zgrčenom grebenu Medvednika. Zujimo gumama do sela Poćuta. Malo prije, iz sela Mijači, kreće planinarska staza ka vrhu ove, mrke, planine. Mi smo, ovaj put, prošli pored manastira Pustinja. Nismo prošli, svratili smo! Spuštajući se u klisuru Jablanice, sretosmo stado ovaca, u potpuno ravnodušnom

pohodu na ostatke zelene ispaše. Svaki put, kad ulazim u ovo zdanje, osjetim kako mi jeza prolazi ispod ovo malo kose. Potpuno skrajnut od nekadašnjih puteva i  Turskih zulumćara, rasprostro se oku putnika, namjernika. Nestvarna tišina je lupala po bubnim opnama, dok sam se umivao na česmi ljekovite vode. Kažu da poboljšava vid! Vidio sam, odjednom, kako sunčani zrak pada sa vrha Jablanika, preko krova crkve i pretvorih  se u spori korak. Zamolio sam jednu od monahinja, da nas primi i provede crkvom. Učinila je to, blago nervozno, čudeći se užurbanosti, stanovnika prestonice…


Ulazak u crkvu, širio je vidike. Srpska istorija na zidu! Mjerkam se sa velikanima iz pradavnih vremena. U oltaru freska majke Bogorodice, zaštićena i nježna, posipa milošću ,oči radoznalih putnika. Mada smo bili tihi i posvećeni  gosti, monahinja reče Marku: „Mladiću! U crkvi se ne drže ruke na leđima“! Marko nije ni shvatio da se to odnosi na njega, pa se začuđeno okrenuo. Razgledanje je skraćeno na par minuta, pa smo izašli u dvorište, da upijemo dio atmosfere iz predivnog manastira.

Uspon do glavne ceste, mi je donio iznaneđenje! Moja drugarica (nastavnica) Aleksandra je dovela pun minibus školaraca, na istu akciju! Susret radostan i drag. Vidimo se kod doma. Put vodi dalje, ka Medvedniku… Ali, ispostavilo se i ka Jablaniku! Na kraju asfalta nas je čekala tabla sa natpisom: Planinarski dom(Magleš)-lijevo! Planinarski dom (Krušik)-desno! Na vozačevo pitanje: „A kuda sada“? Rekoh hladno:“Lijevo“. Prolazeći, neprođenim putem, zagledah na sve strane. Nešto mi se činilo nepoznato! Još, kad naiđosmo na tablu-Jablanik, potpuno se ubedačih. Da ne bi motokultivatora na sred ceste, posle nekih 3 km, otišli bi na pogrešnu planinu. Mada, nijedna nije pogrešna… Priupitah čovjeka sa druge strane potoka: „Koliko još do Medvednika“? Samo me je pogledao blijedo i rekao: „Medvednika? Još malo si na Jablaniku! Ako hoćeš na Medvednik, vrati se do početka asfalta, pa nastavi pravo! Taj put te vuče na Medvednik“.
Mrzovoljno se pukoh po glavi! Trenutak ne pažnje nas odvede u suprotnom pravcu! No, takva priroda i usjek potoka, ne bi bili viđeni.

I apsolvirala se staza koja silazi sa Jablanika do Pustinje. Sve posle toga je bila prašina po makadamskom drumu. Stigosmo u 11,30. Ispred planinarskog doma živahna atmosfera. Otvorenje manifestacije: „Dani Gljiva“, je bila u jeku. Promociju simpatičnih proizvoda, poput prasećeg pečenja, sira sa paprikom i slaninice, ispratili smo zdušno…Degustacija je prošla bez posledica. Tačno u podne, priključi nam se četvoročlana ekipa iz Beograda, pa krenusmo ka vrletima Medvednika. Prašnjavi makadam nije davao najljepšu sliku. Neki su pitali:“Je li sve ovakva staza“? „Ne! Biće i gora“!
Utješih i postavih poredak. Malo tužno je bilo hodati pored korita riječice Zavojšnice, potpuno presušilog, bez onog, ludačkog, huka koji pravi, bacajući vodu niz stijene. Posle jednog sata pješačenja, stigosmo do raskrsnice  staza. Lijevo Jablanik, desno Medvednik, a ostala dva puta vode u beskraj… Sunce je milovalo simpatičnu ekipu, dok se odmarala ispod crnogorice.

Braću Đurđević smo ostavili u krilu planine. Oni su imali drugačiji zadatak! Hodali su planinama, do krajnjeg  zadovoljstva. Uspon na najviši vrh Medvednika(1244m) nije bio tako zahtjevan. Popeše se svi, uz malo roptanja. A onda, zagrlivši greben, kao vitku  djevojku, pažljivim korakom nastavismo hod u ponor vidika. Na samom kraju stjenovitog ramena, Medvednik nas počasti  vidikovcem, sa kojeg smo gledali kako Tornička Bobija svlači izmaglicu ispod svojih haljina. Ne vjerujem da je iko ostao ravnodušan. Kaskade pogleda su se

stropoštavale u ponor koji je napravila Zavojšnica. Kidajući stijenu, bacala se u Ljuboviđu, dajući  Drini dio sebe. Ovako sasušena i prazna, upućivala je nijemi  vapaj nebu. Rijeka koja grli Medvednik i skoro ga davi, ostaje poražena u igri prirode. Silazimo stazom, koja, kao da vodi u zagrljaj. A zagrljaj je jak, od kojeg  misli škripaju. Oprezan pogled curi niz stijene. Sve do sledećeg vidikovca, upijamo kraljevstvo šume. Bukva, kraljica  raširenih grana, miluje sasušenim lišćem oznojene glave, ozbiljnih osvajača. Srećemo ljude, stopljene sa planinom. Samo smeće, koje ostavljaše iza sebe, nije moglo  da se stopi. Šireći ruke,  pokušavajući  zagrliti sjenu, ostadoh mizeran, ispod „Vojinove stijene“.
Ekipa je vapila vodu! Domalo, stigosmo do „Kedine vode“. Izvor koji je prštao, sada blago curi. Ipak, okrijepismo se, pred silazak do doma.

Put kroz šumu odisao je mirom. Sretasmo još jedno  stado ovaca, koje se raspršivalo ispod stabala. Raspršismo se i sami, prateći  tračak sunca. Potom, zaključen krug! Preko Zavojšnice pređosmo, kao preko bolesnika. Suvo korito je plakalo prašinom.  Dok odlazimo ka domu i popravljamo frizure, Medvednik nas ispraća ,široko  razrogačenih stabala. Proplanak koji je razuzdao dom, nudi  sijaset dešavanja. Nalazim čika Svetu, domara koji je virtuoz na šerpi, i uspjevam izcrpiti malo gulaša. Veći dio ekipe je uživao u tom ukusu. Ispod svake jele, vesela atmosfera. Djeca iz Valjevskih škola, izložila svoje radove, a gljivarska priča se raširila preko panoa, direktno u kotlić.


Vrijedne ruke domaćica , stidljivo su postavile svoje radove po glomaznim stolovima, čekajući, makar  malo pažnje. Pitam: „Malo vam je skupa ova šljivovica“!? Odgovara: „Da si brao šljive i trpao u kacu, ne bi ti bilo skupo“! Odgovor dovoljan da obori glavu. Znam šta znači branje šljiva…Kupih malo plemenite tečnosti. Na tom, otvorenom tržnom centru, izložba se pretvorila u slavlje. Borovnice, šljive, jabuke, slatko od dunja, feferoni, sir sa parikom, paprika sa sirom, slanina, pršuta, čvarci…Uf, uf!

Brzo sumrak posla svoje vojnike. Dok su iz šatora odjekivali zvuci cijukalih narodnjaka, ukrcasmo se u kombi, dajući akcenat na silazak ka magistrali. Nekoliko krava i jedno stado ovaca, otpade nam od pogleda. Okrećući se natrag i gledajući kroz mrljavo staklo, vidjeh Medvednik, kako, krvav od zalaska sunca, širi grebenski osmjeh…

 

 

6.10., Branislav Makljenović )



Pridružite se diskusijama na forumu
Odštampajte tekst

Ostavite komentar

(molimo ne ostavljajte predugačke komentare koji imaju više od 100 reči)



CAPTCHA
*