nedelja, maj 26, 2019

Resavska čarolija

Prošle nedelje imadoh zadovoljstvo, ponovo, proći kroz neka sela, opštine Despotovac,  vodeći planinare ne uspon na Beljanicu, planinu koja se natkrilila nad tim krajem. Loš asfalt i truckanje u minibusu, nije ometalo 15 pari očiju, da uživa u izdašnoj prirodi. Iz pomoravske doline, kroz Svilajnac, doprijesmo do gradića, Despotovac. Ime mu dao Milan Obrenović, 1882g i tako poslao u istoriju stari naziv Voinci (Vojnik). Pitomo mjesto u još pitomijoj dolini Resave. Na kraju grada raskrsnica puteva. Lijevo se ide za manastir Manasiju, jedan od duhovnih bisera toga kraja. Mi smo produžili pravo, prateći tok Resave i putokaz za Resavsku pećinu i vodopad Veliki Buk. Brda sa obje strane obale, su zamjenila ravnicu i pogled bludi ka nebu. Prolazimo pored starih rudarskih okana. Tek poneki vagončić napunjen ugljem i par rudara u hladu drveta, odaju  najstariji rudnik u Srbiji, pred zatvaranjem. Do malo, tabla pokaza skretanje desno, za pećinu, dok mi nastavismo kroz duboki hlad visokih stabala, sve do sela Strmosten.

Pomalo nestvarno izgleda, dok se vozimo putem, koji kao da je probijen kroz selo, naknadno, pa mnogim  kućama, kao da kroz dvorište prolazimo. Sa svojih 900 stanovnika može još i da se pohvali u odnosu na većinu drugih po Srbiji, koja se tope, nestaju. I vidjeh da se hvali, čistom obalom  Resave, uređenim dvorištima i osmjehom na licima onih što nam mašu. Još 5 km se prostirala uska i pladna dolina, a pred same Lisine, kreće izdubljeni kanjon, koji je Resava izvajala svojim, proljetnim, divljanjem. Kraj asfaltnog puta, označio je i  kraj vožnje. Ako bi se vozilo dalje, bilo bi to makadamskim drumom, u pravcu Bora. Mi pređosmo mostić i ispred planinarskog doma sretosmo se sa Miletom i Tomom, dvojicom vrsnih planinara iz Svilajnca. Dom na predivnom mjestu za odmor i opuštanje. Resava, mada niskog vodostaja, klokoće svoju dragu muziku. Odatle i kreće planinarska staza ka vrhu Beljanice. Krenusmo, najprije preko livada, koji odmah otkriše sijaset napuštenih kuća. Tužnim  prozorskim kapcima nas ispratiše, dok dvorišta, utonula u koprivu i korov, odzvanjahu pjesmom cvrčaka. Mile, veliki poznavaoc ovog kraja, nam pokazuje svaku ponosob, pominjući domaćina i od kad je kuća prazna. Tako lijep i vedar dan, malo pokvari  taj prizor. Ali, idemo dalje i ulazimo u stazu obavijenu šumom. Naznake dolaska jeseni, opijaju mirisom i bojama. Atmosfera  se popravlja, pa veselo čavrljajući, planinari lagano odmiču stazom. Taman kada se pojaviše prvi znaci umora, izađosmo na proplanke, sa kojih se naglo otvorio vidik. Bijele stijene, po kojim je i dobila ime, šire nijemu ljepotu pod zlatnim odbljescima sunca. Iznad stijena okačeni  oblačići, kao vuneni jastuci,

poziraju , zaneseni  trenutkom. Na sredini stijene, pećinsko grotlo, ozbiljnim okom  nadgleda teren sa druge strane kanjona. Slušamo nastavak priča o krajoliku iz čika Miletove, nepresušne riznice. Odmor je prijao, pa sa novom energijom izlazimo na kolski put. Kako se povećava visina tako oči bivaju nagrađene uzputnim blagom. Napokon i mještani! Djed i baka, u dobrim godinama, ali zdravi i optimistični, izađoše do puta da se pozdrave. Rado smo posvetili vrijeme upoznavanju tih, prijatnih ljudi. Ni oni ne žive tu cijelu godinu. Preko ljeta dovode  stoku na ispašu. I vidjesmo krave i ovce, kako raspršene   po obližnjem šumarku, jedu kvalitetan obrok sa poznatog jelovnika. Rado bi ostali i kafu piti sa simpatičnim parom, ali Beljanica nas zove. Pozdravismo  borce, sa prve linije borbe protiv gašenja, najvrijednijeg što Srbija ima-sela! Sjetnom pričom o ćerkama koje su udate i otišle svojim putevima, a često ne pohode ove, Resavske, baka završi kratko druženje, odmahnu rukom i  ode za poslom. Noge nas nose sve više, putem što vijuga. Za kratko stojimo kod poznatog izvora, ušuškanog pod korjene drveća. Skoro je presušio. Malo dopunjavamo flaše i krećemo na završni uspon, kroz ogromnu bukovu šumu. A staza tu prijeti  da nam sruši onog ispred na glavu! Veliki nagib ne izgleda optimistično. Dvoje umornih, odmah odustaju i vraćaju se do izvora. Ostali polako, hukćući, grabe stopu po stopu. Opalo lišće napravilo prostirku, pa se širi zvuk šuštanja, najavljujući  kolonu. I kad još poneki pomisliše da kraja usponu nema, travnata zaravan se pojavi , raširivši dovoljno mjesta da svi posjedaju i dođu do daha. Odatle, već je druga priča. Još ima penjanja, ali mnogo blažeg. Dovoljno ravnog dijela, da smo punim plućima upijali šumu. A šuma, zadovoljna druženjem i posjetiocima, proteže bukove grane i njiše ih na blagodarnom vjetru. Onda nas, ubrzo izbaci iz svoje kuće i pokaza nam put do vrha. Mada, vrh nije vrh, već veliki plato, obrastao travom i kamenom. Kroz zakržljalo rastinje  pogled hvata kamenu kotu-1339m. Okupljamo se u etapama, odmaramo i gledamo u dno vrtača, kojim ovaj kraški kraj obiluje. Preko Vite Bukve vidimo krov Srbije – Rtanj. Iza njega proviruje Ozren. Sa lijeve strane, stidljivo, iz izmaglice Homoljske planine pozdravljaju svojim vršcima…Stado konja, rasuto po livadama, pase, ne obazirući se na naše postojanje. Pomislih: „Kako malo čovjeku treba, da mu se duša ispuni milinom, a živimo u gradovima, tupi, bez iskre u očima“. Valjda smo upali u sopstvenu zamku. Od silne želje da nam je sve pri ruci i dostupno, izgubili smo ono najvažnije-prepletenost sa majkom prirodom. Plaćamo surovu cijenu…
Tjeram tmurne misli iz glave i  objavljujem pokret. Svi su se prenuli iz zanesenosti, pa lagano, nabadajućim korakom silazimo ka podnožju planine. Dobrim dijelom istom stazom, pa onda prašnjavim drumom unedogled. Pomalo dosadna dionica, ipak je zagrljena visokim krošnjama bukovih stabala, odisala dubokim mirom. Branka i Nikola, oni što su odustali od vrha, dobro naspavani i raspoloženi, priključiše nam se u povratku. Stigosmo i na sam Veliki Buk. Zbog velike suše, izgubio je na sjaju i količini. Ipak, ostalo je dovoljno vode, da nas rashladi i obraduje svojim padom.


Smiraj dana dočekasmo u restoranu, finog ambijenta i još bolje pastrmke iz obližnjeg ribnjaka. Mile i Toma su morali da žure natrag, pa smo se pozdravili i zahvalili na druženju  i  prenesenom znanju  o Resavskom kraju.
I dok je sumrak polako grlio dan, napustismo  Beljanicu, Lisine, Veliki Buk, Strmosten i dolinom Resave, odplovismo ka autoputu  u pravcu betonskih gradova, betonskih zgrada i betonskih kutija, zvanih- „dom“. Dok se raspakujem u svojoj „kutiji“ i spremam za  pad u snove, slika razigrane djece , u dvorištu Strmostenske škole, mi je skočila u misao. Djeca su nada za škole, škole su optimizam za sela, a sela su…blago Srbije.

 

(Branislav Makljenović)



Pridružite se diskusijama na forumu
Odštampajte tekst

1 komentar

  1. Comments  SRBIN IZ SRBIJE   |  utorak, 25 septembar 2012 16:52

    Srbija je jedinstvena zemlja, koja ima veoma lepu floru i faunu. Bogstvo raznolikih krajeva sa šumom, pašnjacima, rekama i jezerima. Takođe bogata je i prirodnim bogastvima, rudama i mineralima, gasom, toplom i hladnom vodom, ali i sa mineralnim izvorima.
    Međutim, sve bi to bilo idealno da samo nama kao narodu, koji smo konstutivni narod svoje države što dopuštamo da sa nama vladaju i upravljaju komšije. A znamo staro predanje: Gde komšija zapoveda domaćinstvom, a komšinica sređuje tu je propala stvar…

Ostavite komentar

(molimo ne ostavljajte predugačke komentare koji imaju više od 100 reči)



CAPTCHA
*